Mala škola delinkvencije

Mislili ste da je krađa mobitela, dilanje droge i potezanje noževa najgori oblik tinejdžerskog kriminala? E, pa ne znate još ništa. Evo daleko opakijih stvari koje su radili nekadašnji delinkventi po kvartovima...

Pozvoni i pobjegni

Jedni od najgorih i najopakijih maloljetnih kriminalaca zvali su se 'ruski huligani'. Što su, dakle, radila ta bića iz pakla? Pa ništa, obilazili bi portafone, zvonili na zvonca i onda bježali. Dok su se ljudi javili i pitali 'tko je?' oni bi već bili kod drugog haustora zagrade i ponovili isto. Kako vidite, za postati ruskim huliganom bila je potrebna nevjerovatna hrabrost, dvije noge i jedan prst. Legenda kaže da su ljudi kojima bi ruski huligani pozvonili poslije mjesecima odlazili na psihoterapiju ne bi li se riješili traume.  

Novčić na tračnice

Dok su jedni obilazili portafone, drugi bi odlazili do prvih tramvajskih šina i na njih stavljali kovanice. Fora je bila da kada preko njih prijeđe tramvaj, pretvore se u omanju palačinku. Sad, ako je netko imao pri ruci nutellu mogao si je odmah smotati spljoštenih pet kuna i večerati, no ne sjećam se da je itko bio toliko inteligentan. A ne znam, možda je tako zgažena kovanica vrijedila više u dućanu. Jer, ono, novčić je bio veći. 

Razbijanje štekera

E da, nije to kao danas kada u stanju totalne histerije možeš uzeti Plejku i baciti je kroz prozor. Ili barem razbiti kontroler u zid. Nekada su jedine plastične stvari u bližoj okolini bile bakin gebis i par prekidača za svjetlo u haustoru. Razbijanje bakinog umjetnog zubala nije dolazilo u obzir jer smo totalno obožavali svoje bake, no par štekera se uvijek moglo polomiti. A i nekako je čovjeku milo oko srca kada skuži da više nitko ne može upaliti svjetlo u ulazu. 

Krađa znakova s automobila

Kad se čovjek malo bolje okrene oko sebe na ulici skuži da se tu nema bogznašto za popaliti. Osim ako nekoga loži krađa koševa za smeće i zgaženih opušaka. U nedostatku boljih ideja, nekadašnji su zli tinejdžeri odlučili mažnjavati znakove s automobila. Najveća je fora bila skinuti znak s Mercedesa i onda nekako istrgnuti onu unutrašnju zvijezdu oko koje ide krug. Zašto? Pa zato što smo svi u to vrijeme bili nindže i patili od grozne nestašice šurikena.

Krađa kukuruza

Zapravo, gadno lažemo. Moglo se vani popaliti još par stvari, ali ovo je prebrutalno...i bilo bi najbolje da preskočimo. Jel' možete zamisliti koliko mladi mozak može duboko potonuti u kriminal kada počne haračiti po gradskim vrtovima gdje je ekipa uzgajala rajčice, paprike i mrkvice. Šmrc i kuku-lele, ali istina je... Timski smo obilazili vrtove i trpali se nezrelim voćem i povrćem. Vrhunac akcije bio je kad bismo zdipili par klipova kukuruza, napravili vatricu i pripekli ih dok ne pougljene. Nakon što bi se najeli tog crnila i nakon što nam je zamračilo pamet krenuli bi u novu bijesnu avanturu poput ove sljedeće.

Gađanje žaba

Da se odmah razumijemo, gađanje žaba ciglama, kamenjem ili špriherima je nemoralno, neljudski i nežabski. Svi koji su odrasli uz potok ili oveću baruštinu znaju kako su žabe čovjekov najbolji prijatelj, i kako će žaba u dodiru za letećom ciglom brzine 70 km/h izgledati prilično mrtvo. Jedan kreket manje u noći, 1000 punoglavaca manje na ovom svijetu...previše je tragedije upleteno u taj spoj tvrdih predmeta i žabljeg roda. Ne ponovilo se.

Potezanje nevidljivog užeta preko ceste

Bili smo fakat zlotvori i bitange. Jer kako drukčije objasniti trik koji smo prodavali vozačima i zbog kojeg su nam serijski ispsovali sve ćukunstrine i polusestrične do 29 koljena. Naime, fora je bila da se dva lika stanu svaki na drugu stranu ceste i pretvaraju se kao da navlače uže. Dolazi auto i frajer za volanom odjednom pomisli kako je tu stvarno nekakvo uže u koje će udariti. Prorade kočnice, tip izlazi iz auta, trči za nama i nešto nam slatko tepa... Ne služi me nešto sjećanje, ali čini mi se da se uglavnom radilo o nekoj ljubavnoj poemi u dvostruko rimovanom četverostihu.

Grudanje autobusa

Javni gradski prijevoz bio je kao stvoren za zle male umove koji su dobro radili grude. Pogađate već. Kad god bi prolazio bus ili tramvaj, skupilo bi se nas par uz cestu i rafalno opalili po njihovim staklima. Taman kada bi putnik ugrabio sjedalo - bam! Gruda bi se zaljepila za prozor na dva centimetra od njegove face. Snježni desant na vozila u prolazu definitivno je spadao medu jače zimske discipline ekipe koja nije imala za skijanje i morala je prezimiti u kvartu.

Kao što vidite, bili smo opaki, bezdušni i zreli za 20 godina zatvorske samice. Iz nekog razloga, umjesto u ćuzi, završili smo na Kuleru.